Hrabri telefon definira elektroničko nasilje kao ponašanje čiji je cilj povrijediti ili uznemiriti pojedinca, a događa se na internetu ili putem mobitela. Prema njihovom je članku cyberbullying poseban oblik ovog nasilja o kojem govorimo ako su nasilne osobe naši vršnjaci.

Budući da je u kontekstu e-nasilja među djecom posebno važno razvijati empatiju prema osobama koje nasilje pogađa, voditeljica Digicedine radionice Isključimo se iz nasilja socijalna radnica i psihoterapeutkinja Helena Hašpl Jurišić osnovnoškolcima je pokazala kratki film te su kasnije raspravljali o tome kako se osjećaju žrtve nasilja. Među mogućnostima borbe protiv elektroničkog nasilja koje navodi The Guardian također se nalazi odlomak o važnosti empatije. Zanimljivo je da ove britanske novine naglašavaju kako je empatiju potrebno pobuditi i u promatračima, svjedocima nasilja, a ne samo u osobama koje ga čine. Dakle, ovisno o tome kako promatrači reagiraju na nasilje, ono može u manjoj ili većoj mjeri utjecati na žrtvu.

Međutim, empatija je doista vještina koju treba razvijati te je to vjerojatno nemoguće bez adekvatne edukacije – koja bi trebala uključivati i preventivne programe u školama, koji su prema riječima Helene Hašpl Jurišić nepostojeći. Ako otvoreno govorimo i raspravljamo o nasilju, bit ćemo spremniji za njegove pojavne oblike upotrebljavati upravo ovaj naziv – nasilje, a ne zafrkavanje ili nešto drugo što zvuči jednako bezazleno i tako zapravo banalizira nasilje. Stoga je za osnovnoškolce iz Sisačko-moslavačke županije Digicedina radionica bila posebno vrijedna. Sudionici su voditeljicu mogli pitati sve što ih zanima, postaviti pitanja koja možda ranije nisu znali kome uputiti.

Razgovor o ovoj širokoj temi posebno je važan u kontekstu rezultata istraživanja koje je 2019. među učenicima prvih i trećih razreda srednjih škola u više gradova u Hrvatskoj provela Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Kad se radi specifično o elektroničkom nasilju, rezultati pokazuju da je 58,6 posto adolescenata primilo poruke seksualnog sadržaja te da gotovo polovica adolescenata pošiljatelju nikad nije rekla neka prestane čak i kad se nisu osjećali ugodno.

Učenici su na radionici slušali i razgovarali i o tome što sve utječe na nasilno ponašanje kod djece. Zadnja i možda najsveobuhvatnija točka na popisu mogućih uzročnika nasilja među djecom bila je tolerancija nasilja u društvu. Različiti oblici elektroničkog nasilja poput širenja neugodnih informacija o pojedincu, nedopuštenog objavljivanja tuđih videa ili fotografija, krađe lozinke, otvaranje lažnih profila i sl. ne pogađaju samo djecu i zapravo su produžetak specifičnih odnosa moći i nasilja koje postoji i uživo, offline.

Tako, primjerice, o različitim oblicima elektroničkog nasilja razgovaraju Melanie Büttner i Sven Stockrahm u podcastu njemačkih novina ZEIT ONLINE Ist das normal? (Je li ovo normalno?) Ovaj dvojac opširno objašnjava pojmove poput slutshaminga, sextinga, sextortiona ili doxinga te ističe da su elektroničkom nasilju posebno izložene žene, nebijele osobe, pripadnici LGBTQ zajednice, osobe s invaliditetom te osobe židovske i muslimanske vjeroispovijesti.

U mnogim su slučajevima počinitelji bivši partneri ili partnerice pogođene osobe, što pokazuje da se e-nasiljem samo nastavlja seksualno i obiteljsko nasilje. Pritom Beate Köhler, voditeljica projekta protiv uhođenja u sklopu berlinskog centra za žene Frieda-Frauenzentrum, za njemačke novine Die Tageszeitung naglašava da smo kao društvo miljama daleko od toga da elektroničko nasilje tretiramo kao stvarni oblik nasilja. Ova je činjenica posebno zabrinjavajuća jer elektroničko nasilje sve više poprima vrlo opasne i bizarno sofisticirane oblike pa se tako danas već mogu kupiti i vrlo jednostavno instalirati aplikacije za špijuniranje.

Stoga bismo se svi trebali truditi biti osjetljiviji na svaki oblik nasilja od vrijeđanja uživo ili na internetu do fizičkog nasilja, zanimati se za teme radikalne uključivosti i te vrijednosti prenositi na djecu, aktivno raditi na vlastitoj empatiji i osvijestiti da je i elektroničko nasilje strukturalni problem koji produbljuje nejednakosti u društvu.

Sadržaj vijesti isključiva je odgovornost Hrvatske udruge društava za tržišno komuniciranje – HURA-e! u sklopu projekta Digiceda – abeceda digitalne pismenosti i zapošljivosti. Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Bespovratna sredstva osigurana su iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 408.345,91 HRK / 54.196,82  EUR i iz Državnog proračuna u iznosu od 72.061,04 HRK / 9.564,14 EUR.

Za više informacija o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.